Sabotiranje poezije



Pismo poeziji 

napisano posle čitanja pesme „Sabotaža“ Dragane Mladenović

“Sabotaža”

Ovde nije samo reč o
Masovnim sabotažama
Posipanju bodljikave žice
Bušenju vojnih vozila
Ovde nije samo reč o
Sabotažama na železnici
Kvarenju saobraćajnih uređaja
Vagona
Lokomotiva
Telefonskih uređaja
Mostova
Ovde nije samo reč o
Sabotažama u preduzećima
Likvidacijama špijuna
Izdajnika
Ovde nije samo reč
Ovde se sabotira poezija

Dragana Mladenović, iz zbirke Tvornica, Fabrika knjiga, Beograd, 2006.

*
Neko je pogrešio. Neko od nas je u zabludi. Ljudi? Životinje? Kamenje? Nešto nije u redu. 
Na referendumu je postavljeno pitanje “Da li se osećate kao Adam ili Eva bez smokvinog lista?”.
Preko 90% učesnika je dalo potvrdan odgovor. O čemu je reč?

Da li ćemo čuti analize rezultata referenduma? Prognoze trendova? 
Formulisati nove upitnike, s ciljem pojašnjenja rezultata?  Nove tabele?
Okvire? "New frames"?

Zar ne zastrašuje reč “razramljivanje”? Toliko mrzeti nevinu sliku…

*
Da. Konačno možemo da se suočimo s tim. 
Papir je ozvučen. Da, mastilo je ozvučeno. 
Da, određena slova i određeni skupovi slova su doušnici. 
Zar se ne sećaš: proterana iz idealne države... 

Da li ti je bilo potrebno 2500 godina da to shvatiš?  
Da li bi trebalo da te čude te silne diverzije, spletke, podmetačine? 
Virusi stvoreni u epruvetama i retortama idealne države, s ciljem tvog uništenja? 
O čemu je reč?


*
Evo o čemu je reč. Atletska staza ostaje crvena, ponekad postane plava a trkačice trče kao i uvek. Biciklistkinje voze bicikle i njihove vižljaste, mišićave noge pokreću točkove, 
onako kako su to činile od nastanka sveta. 

Točkovi su simboli i metafore svega i svačega ali o tome ćemo drugom prilikom. 
Sijalice od šezdeset sveća su i dalje sijalice od šezdeset, a ne od pedeset sveća. 

Sapuni su umotani u čaršave, lavanda u ormanu, hlebovi u drvenim kutijama: sve je isto od nastanka sveta. 

Minjonke sijalice i minjoni kolači. Zategnuti mišići trkačica i antilopa.

*
Sve su ovo odavno poznate stvari, izgovorene i zapisane hiljadama puta. 

Pisci, teolozi, filozofi, pesnici, inženjeri, piloti, novinari, medicinske sestre u noćnoj smeni, 
čistači ulica, nezaposleni... Svi su oni, odavno, upoznati s tim.

U tom pogledu, sve liči na spisak trivijalnosti. 
Svake subote krećemo na pijacu s ceduljom istog sadržaja kao i prethodne subote. 
Ili dve, tri, četiri subote unazad: dva hleba, jogurt, testenina, zemlja za sobno cveće. 
Kućna hemija, novine. 
Možda dodamo ili oduzmemo neki detalj, sezonsko voće i povrće, 
ali osnovna struktura već vekovima ostaje ista. 

Ima nekog šarma u iskazu «Ponavljanje je majka učenja». 

*
Reč je i o tome da je iskaz «Trava je zelena» istinit ako i samo ako trava jeste zelena. 
Struja je, prema svim raspoloživim podacima, jeftinija od ponoći. 

Međutim, podsetiću na davno postavljeno pitanje: postoji li poslednji rat, 
koji će zadovoljiti svačije poimanje pravde i posle kojeg će svako najzad reći: 
dosta nam je ratovanja, za sva vremena? 

Ne mogu da se setim ko je postavio to pitanje, što i nije važno: važno je da je ono postavljeno. 

U međuvremenu, pod ostalim jednakim uslovima, sutra ćemo da molimo za vremena mirna. 
A ipak, priželjkujemo novo poravnavanje starih nepravdi. 
Nije li to protivrečno?

*
Prekasno je za to. Ponoć: treba da se spava. Sem toga, kreće jeftinija struja. 
Treba uključiti mašinu za veš. 
A ko je doneo odluku da uključi mašinu za veš po jeftinijoj tarifi i potom da zaspi, 
ne treba da započinje sa razmišljanjem o protivrečnim iskazima.

*
Stvar je jednostavna: ako je sutra nedelja, sledi da je danas subota. Preciznije, još uvek je subota. Još par minuta. Ako kalendar i sat lažu, ja više ne znam ko govori istinu.
  
*
Dajte neku uspavanku. Pod hitno neki ditiramb. 
Zašto ne postoji radio-stanica koja, od sumraka, emituje samo uspavanke i ditirambe? 
Ovako treba da ih učimo i pamtimo slušajući preostale pesnike i pesnikinje. 
Želimo da čujemo: „ovaj lepi svet“. Ili: neki, bilo koji.... 
Možda, svaki svet? 
Samo, izbegavajte kvantifikaciju «nijedan», osim u slučaju rečenice «Nijedan svet nije ružan svet».

*
Predložiću nadležnoj instanci da osmisli softver koji će generisati 
beskrajno veliki broj uspavanki i ditiramba.
 A tad ćemo, konačno, moći da se otarasimo i poslednjeg ostatka poezije.

*
Deco, hajde na spavanje.




Aleksandar Milanković
zapisano 2016.








Comments

Popular posts from this blog

PESMA O FUSNOTAMA

FILOZOF I ŠTAMPARSKI RADNICI

ČISTILIŠTE