U proteklih šest meseci zagrlio sam samo dve osobe. Grozno. Jezivo. Neljudski. Posle tih zagrljaja nije bilo nikakvih problema, zaraze ili bolesti. Imam utisak, a utisci su, na kraju svih balada, jedino što imamo – od onoga što nemamo – da smo u tim neopisivo nežnim a snažnim trenucima grljenja razmenili više životne energije, sile i snage, nego da smo se u normalnim okolnostima grlili satima i danima. Svedeni smo na pojedinačne hodnike, individualne sanitarne kanale i koridore kojima prolazimo i jurimo, bežeći od drugih tela, od tuđeg disanja, od tuđih nozdrvi, od tih lepih ljudskih nozdrvi, tog savršenstva oblika. Širina - metar levo i metar desno od naših tela, naših jadnih, bednih, već sada raspadajućih tela, naših veličanstveno lepih, jednostavnih, tako jednostavnih tela,s tako jednostavnim žudnjama, voljom, nežnostima, belim, glatkim, sanjarenjima, lepšim od najuglačanijeg mermera. Opasno je disati blizu ljudi? Udisati ljudske miris
Comments
Post a Comment